Članak napisao: Ivan Oberan, osobni trener i fitness stručnjak

U sportu često možemo čuti kako je neki sportaš bio ogroman talent, mlada nada i onda više nismo čuli za njega.

Kod nas u Hrvatskoj imamo ogroman broj potencijala i talenata u raznim sportskim granama. Neki su postigli izvrsne rezultate, neki ih sad postižu, a ogroman broj tih talenata neće ništa postići.

Mnogi smatraju kako je za uspjeh u sportu potrebno posjedovati talent.

Što je talent?
Prema wikipediji talent općenito znači iznimna sposobnost za nešto, darovitost ili nadarenost; može se misliti i na osobu koja je nadarena, darovita. Talent nije isto što i vještina, koja je naučena sposobnost.
Ne opvrgavam činjenicu da talent u pojedinim sportskim granama ima svoj faktor, ali kad gledamo na ukupan čimbenik uspješnosti, on predstavlja samo jedan dio.

Ako bismo pod talent podrazumijevali genetsku nadarenost vrlo lako bismo mogli zaključiti zašto su košarkaši u NBA-u većinom tamnoputi, zašto trkači na duge staze uglavnom dolaze iz Etiopije, zašto su najbolji svjetski plivači bjelci i sl.

Vidite, za uspjeh u nekim sportima odlučujuću ulogu ima središte gravitacije.

Uzmimo za primjer trkače i plivače. U takvim sportovima pupak je središte gravitacije. Kod trkača iz zapadnih dijelova Afrike središte gravitacije nalazi se značajno više nego kod europskih trkača što im daje prednost u sprintu.
Afrički trkači imaju duže noge od europskih što znači da je kod njih pupak oko tri centimetra više nego kod bijelaca. To bi značilo da crnci imaju 'skrivenu visinu' od oko tri posto i time značajnu prednost u trkačkim sportovima. Trčanje je kontinuirani proces padanja prema naprijed, a masa koja pada s veće visine pada brže.

No s druge strane, u bazenima su bijelci u prednosti budući da imaju duže trupove, a pupak im je u arhitekturi tijela postavljen niže. Plivač koji stvori veći val je brži, a što je trup duži to će veći val stvoriti. Europljani imaju oko tri posto duže trupove od stanovnika Zapadne Afrike, što im u bazenima daje prednost od oko jedan i pol posto. Ako bismo pogledali Azijce, oni pak u prosjeku imaju jednak omjer dužine torza i nogu kao bijelci. Međutim, budući da su manji, europski su plivači uglavnom bolji.

Ako bismo recimo pogledali poprečni presjek mišića kod bijelaca (Europa), crnaca (Afrika), te azijata vidjeli bismo neke razlike. Primjerice, crnci posjeduju veći broj brzih mišićnih vlakana, tipa Ib, imaju „dulje“ mišiće te tetive u odnosu na bijelce. Stoga, kao preduvjet vrhunske uspješnosti u pojedinom sportu izuzetno je važno iz kakvog ste genetskog bazena.
S druge pak strane, talent ne predstavlja (samo) nadarenost u genetskom polju. Talent predstavlja i darovitost za sport. Što je djelomično točno kad su u pitanju sportske igre, ali opet nije tako jednostavno.

Smatram da u životu postoje situacije kad je talent jako bitan. Primjerice, ljudi koji su već kao djeca mogli nacrtati nešto nadprosječno. Djeca koja mogu zapjevati na takav način da ti se naježi koža na tijelu dok ih slušaš, no opet, to ne predstavlja presudni faktor za uspješnost.

Uspjeh je nadarenost plus priprema?
Postoji problem s tim stajalištem. Što su pomnije psiholozi promatrali karijere „nadarenih“, činilo se da prirođena nadarenost igra manju, a priprema veću ulogu.

Talent ne znači ništa, ako talent ne radi.

Pravilo 10 000 sati
Postoji nekoliko istraživanja vezanih uz nadarenost i uspjeh. Izdvojio bi ono provedeno na berlinskoj Glazbenoj akademiji. Psiholog K. Anders Ericsson je uz pomoć profesora akademije podijelio violiniste u tri skupine.
Prva skupina su bile zvijezde, studenti s ogromnim potencijalom.
Drugi su bili ocijenjeni kao „dobri“, dok su treći bili svi oni studenti za koje je bilo malo vjerojatno da će ikada profesionalno svirati, oni koji su trebali biti nastavnici u školama.

Svim violinistima bilo je postavljeno isto pitanje: u cijeloj svojoj karijeri, od dana kad ste prvi put uzeli violinu u ruku, koliko ste sati vježbali?

Svi, iz sve tri skupine, počeli su svirati u otprilike isto vrijeme, u dobi od oko 5 godina. Tih prvih par godina svi su vježbali više manje jednako, oko 2 do 3 sata tjedno. U dobi od 8 godina primjećuju se prve razlike.

Studenti „talenti“ vježbali su 6 sati tjedno u dobi od 9 godina, 8 sati s 12 godina, 16 sati s 14 godina i potom sve više, dok u dobi od 20 godina nisu više vježbali. S 20 godina oni su postali elitni izvođači, a kad pogledamo njihov broj „radnih sati“, vidjeli smo da su ti studenti imali 10000 sati vježbe iza sebe.Druga skupina „dobrih“ violinista imali su oko 8000 sati vježbe, dok su budući nastavnici imali samo 4000 sati vježbe.

Rezultati su pokazali ono u što je Ericsson vjerovao čitavo vrijeme, no opet, jedno istraživanje nije bilo dovoljno. Isto istraživanje primjenio je sa svojim suradnicima s pijanistima. Pojavio se isti obrazac. U istraživanjima nisu uspjeli pronaći nikakve „rođene pijaniste“ ili violiniste, glazbenike koji su se uzdigli do vrha vježbajući samo dio onog vremena koji su vježbali njihovi vršnjaci.

Ta zamisao da postizanje izvrsnosti u izvedbi složene zadaće iziskuje neku kritičnu, minimalnu razinu vježbanja stalno izbija na površinu u raznim studijama. Istraživači su se usuglasili oko rezultata koje smatraju čarobnom brojkom istinske stručnosti: 1000 sati!

Iz studije o kompozitorima, košarkašima, romanopiscima, klizačima, šahistima, čak i lopovima taj broj neprestano izbija na površinu. Da biste bili uspješni, morate raditi. Morate radi puno, više i morate se odricati da biste se uspjeli izdignuti.

Ali.. za potpuni uspjeh u nečemu, nije u pitanju rad i darovitost samo... Ako bismo skupili na priču istraživanja i priče o Beatlesima, Bill Gatesu, Lebron Jamesu, Usain Boltu dobivamo potpuniju sliku o uspjehu.
Ono što istinski izdvaja njihove priče nije njihova iznimna nadarenost, nego njihove iznimne prilike. U laičkom svijetu mi kažemo: „imao je sreće“.

Svi iznadprosječni ljudi iskoristili su neku neuobičajenu priliku u životu koja ih je dovela do jedne, potom druge do konačne pozicije u sportu (životu).

Vidite sretni preokreti nisu iznimka kod recimo softverskih milijardera, rock bendova i sportaša. Čini se da su oni pravilo.